Radije slušate?
Dodirnite ovdje kako biste sadržaj reproducirali u aplikaciji Substack
Ljudi su me pitali zašto ne slikam brže. Ponekad je to usputno pitanje. Drugi put povezano je s potražnjom, galerijskim izložbama ili zamahom koji nastane kada objavim nešto novo. Iskren odgovor ima više slojeva.
Postoji toliko ideja koje želim naslikati, više nego što ću ih vjerojatno ikada stići ostvariti. Ali želim da nešto znače. Želim se osvrnuti i biti ponosan na ono što sam napravio, a ne samo na broj dovršenih slika.
Brzina nikada nije bila cilj. Ako išta, kretao sam se u suprotnom smjeru: više detalja, više promišljenosti. Stalno učim i pokušavam te lekcije unijeti u rad, a ne projuriti pokraj njih. Već sam to rekao, ali ne težim realizmu. U tome nije poanta. Ono što pokušavam uhvatiti nešto je emocionalnije, fluidnije. To je poput boravka u prirodi. Oči vam se ne mogu odmoriti. Sve se kreće, čak i u nepomičnosti. Priroda je definitivno majstorica organiziranog kaosa, a ja samo pokušavam slijediti njezin primjer.
Preseljenje u moj novi studio djelovalo je poput novog početka. Nisam želio samo više prostora za slikanje. Želio sam više prostora za razmišljanje. Zato sam sve usporio. Prihvatio sam veća platna i slojevitije ideje. To je dovelo do manjeg broja slika, ali one koje sam završio djeluju osobnije i cjelovitije nego ikad prije.
Ponekad razmišljam o ranim radovima i poželim da sam tada imao vještinu koju imam danas. Ali ti su radovi bili važni. Doveli su me ovamo. Svaki potez kistom naučio me nečemu što sam trebao naučiti.
Postoji i pritisak. Kada nova slika nekoga dirne, ljudi mi se često javljaju s potresnim pričama. Govore mi što im je značila, kako ih je podsjetila na nekoga ili im vratila uspomenu. Želim pružiti još toga. Osjetim to kada prođe neko vrijeme, a da ne objavim nešto novo. Ali znam i ovo: u brzom, bučnom svijetu iskren rad i dalje je važan. Pravi rad, napravljen s pažnjom, i dalje je važan. Možda sada više nego ikad.
Ne ubrzavam kako bih zadovoljio potražnju. To je istina. I da, to znači da ne mogu uvijek pratiti potrebe galerija ili kolekcionara. Ali imao sam sreće. Ovaj je svijet, češće nego što nije, bio ljubazan i strpljiv. Nadam se da će se s vremenom ti radovi spojiti u nešto trajno. Da će pokazati kako je ovdje bio netko tko je istinski volio zemlju, nebo i drveće te ih pokušao počastiti.
Ove slike otisci su prstiju koje ću ostaviti za sobom.
Uspjeh za mene nije stvar brojki. Riječ je o tome što rad znači ljudima. Kada netko podijeli uspomenu ili osjećaj koji je slika u njemu probudila, to je ono što ostaje sa mnom. Počeo sam slikati u teškom razdoblju svojega života, kada se činilo da se sve raspada. To mi je pomoglo da prebrodim to razdoblje. A ako je moj rad isto pružio i drugima, zahvalan sam na tome.
Važno je biti ponosan na ono što radiš. I premda je brzina važna u nekim profesijama, ne mislim da je umjetnost jedna od njih, niti bi trebala biti. Bilo da je riječ o slikarstvu, pisanju, plesu, kiparstvu, glazbi, arhitekturi, poeziji ili kazalištu. Ono što traje nikada nije požureno. Većina onoga što i danas smatramo svetim stvarala se godinama ili čak cijelim životima.
I možda u tome i jest poanta.
— Jeff
