Radije slušate?
Dodirnite ovdje za reprodukciju u aplikaciji Substack
Ljudi zamišljaju umjetnikov život kao slobodnjački i ispunjen nadahnućem. Kasno ustajanje, kava u ruci i čekanje da stigne muza. A onda možda, kad svjetlost pogodi baš kako treba, stvaranje nečeg briljantnog u jednom dahu.
Zvuči bez napora. Čak i lijepo.
Novi umjetnički atelje 2024.
Ali posljednjih 14 godina gotovo svakoga dana dolazim pred platno, ne kad mi se prohtije i ne kad sam nadahnut, nego zato što posao treba obaviti. S vremenom je ta disciplina postala nešto mnogo više od navike.
Ovo nije priča o jurnjavi za kreativnošću. Riječ je o tome što se događa kad svoj život izgradiš oko nje…
Stari kućni atelje u kojem sam radio 11 godina
U listopadu 2024. prvi sam se put otkako sam počeo slikati preselio u namjenski prostor za atelje. Prije toga radio sam u kutu spavaće sobe, obično kasno navečer, nakon cijelih dana provedenih na poslu i svega ostalog što je život tražio od mene. Slikao sam u tišini dok je ostatak kuće spavao.
Kad sam 2022. postao umjetnik koji se bavi slikarstvom puno radno vrijeme, znao sam da mi treba nešto drukčije. Prostor koji može pratiti razmjere onoga što stvaram. Pronašao sam ga u nekadašnjoj tvornici cipela staroj 120 godina u Kitcheneru, Ontario, Kanada. Visoki stropovi za moj najveći štafelaj. Drveni podovi koji nose težinu vremena. Grede iznad mene i dva velika prozora koji su danas prepuni biljaka. To nije bilo planirano, ali postalo je nešto čemu se svako jutro radujem.
Sada, kad otvorim vrata, ostatak svijeta ostaje vani. Tiho je. To je moj prostor. Tu posao počinje.
S vremenom sam izgradio ritam koji sve drži na okupu. Na kraju svake sesije ponovno uredim prostor. Kistovi se vraćaju na svoje mjesto, a boje rasporedim upravo toliko da budu spremne za sljedeći potez. Kad uđem sljedećeg jutra, nema zamora od donošenja odluka. Već znam odakle početi.
Obično slikam četiri do šest sati dnevno. To nije nježan posao. Ljudi slikanje često zamišljaju kao umirujuće, gotovo meditativno. Ali istina je da je stajanje pred velikim platnom toliko dugo, svakoga dana, fizički zahtjevno. Potrebna je koncentracija. Tijelo trpi. Svakih 30 do 45 minuta namjestim alarm kako bih se istegnuo ili razgibao. Malo laganih utega. Malo hodanja hodnikom da osvježim vodu. Bez toga bih pregorio ili se ozlijedio.
Same ideje rijetko mi dolaze dok slikam. Dolaze dok hodam. Ili u krevetu, upravo kad trebam zaspati. Šaljem si kratke bilješke, e-poruke ili slike. Kasnije, tijekom napornih administrativnih dana, vraćam im se i pretražujem ih. Možda pronađem referencu u e-poruci ili izraz za koji sam zaboravio da sam ga spremio. Kad završim sliku, listam te bilješke i gledam što me privlači. Češće nego ne, to je nešto što sam zaboravio. Sljedeća slika rijetko bude ono što sam imao na umu, ali uvijek nekako pronađe put na površinu.
Početak slikanja često djeluje nespretno. Kao da pokušavate zaspati u nepoznatom okruženju. Još se niste potpuno smjestili. Još razmišljate. Ali kako sati prolaze, nešto se mijenja. Linije počinju sjedati na svoje mjesto. Boje počinju teći kako treba. Napokon se potpuno udubim u rad i dođe mi da nastavim duboko u noć.
Ne činim to.
Godine slikanja naučile su me da stanem prije nego što nestane energije. Čak i kad sam potpuno u zanosu, naučio sam da pretjerano forsiranje ima svoju cijenu. Najteži dio slike je sredina. Tada se prvotna ideja počinje mijenjati. Nalazite se između slike koju ste zamislili i one koja se zapravo razvija. Neugodno je, ali upravo tada odluke najviše znače.
Dobар dan je jasan. Postavim cilj i završim ga. Dotjerujem nebo. Prilagođavam svjetlost. Dopuštam kistu da kroz drveće prenese upravo dovoljno pokreta.
Loš dan? To je obično onaj kad nikako ne pronađem ritam. Previše je sitnica koje mi odvlače pažnju na stranu. Sati prolaze bez one duboke koncentracije koja mi je potrebna.
Čak i kad ne slikam, radim.
Poruke. Narudžbe printeva. Slanje. Ažuriranja galerije. Društvene mreže.
Ne izgleda kao odmor, ali ritam je drukčiji… i to pomaže. Vraćam se platnu usredotočeniji, a ne manje.
Kad sam počeo svakodnevno slikati, još sam radio posao koji je trajao i više od punog radnog vremena. Slikao bih od 20 sati do ponoći, ponekad i dulje. Ostaviti taj posao i posvetiti se umjetnosti puno radno vrijeme bio je velik skok. Nije bilo plaće, sigurnosne mreže ni karte. Ali odlučio sam dolaziti i raditi.
Sada radim sedam dana u tjednu: slikam, upravljam poslovanjem, koordiniram dostave, odgovaram na poruke i brinem da se sve odvija. Trebale su mi godine da pronađem ritam koji sve to podržava i zasad funkcionira. To bi se moglo promijeniti, a ako se promijeni, prilagodit ću se. Ljudi se često iznenade koliko sam strukturiran, ali za mene je to jedini način da se ovaj život održi. Planiram, slijedim sustave i obavljam stvari. Većinu dana radim posao nekoliko ljudi… ne da bih ikoga impresionirao, nego zato što posao jednostavno to zahtijeva.
Ono što sve čini održivim jest podrška. Moj partner i šira obitelj razumiju što ovaj život zapravo zahtijeva, i praktično i emocionalno. Takva podrška znači više nego što većina ljudi shvaća.
Najviše me uzemljuje noćna šetnja. Tiho je. Gledam zvijezde, slušam vjetar, drveće i kukce. Misli mi se usporavaju. Ponovno se osjećam kao ja.
Ponekad se pitam što sam propustio zato što toliko slikam. Život je pun trenutaka i znam da su mi neki promakli. Ali slikanje je jedina stvar koja je uvijek bila uz mene. Slikam otkad sam bio dijete. Ne vidim da će se to promijeniti.
Većinu ljudi vjerojatno bi iznenadilo koliko vremena treba za svaku sliku. Moj je stil slojevit. Tu su linijski crtež, dotjerivanje oblika, suptilno uravnoteživanje boja - i mnogo uzmicanja prije nego što ponovno krenem naprijed. Često sam želio slikati brže. Ideje dolaze brže nego što ih mogu pratiti. Ali naučio sam prihvatiti da mogu učiniti samo ono što mogu i da to trebam činiti iskreno.
Radije bih iza sebe ostavio manje slika koje doista djeluju kao moje nego stvorio više njih kroz koje sam samo projurio kako bih ostao zauzet.
Zajednice koje su se okupile oko mog rada, na internetu, u galerijama i uživo, mnogo mi znače. Zahvalan sam svakoj od njih. Ali istina je da ih nije bilo lako izgraditi. Dijeljenje umjetnosti na internetu zahtijeva više nego što ljudi shvaćaju. Društvene mreže ne žele samo rad. Žele vašu prisutnost. Vaše vrijeme. Vašu energiju. U teškim danima čini se da uzmu sve od vas prije nego što uopće uzmete kist u ruke.
Unatoč tome, upravo su odatle proizašle stvarne veze. Ljudi koji godinama tiho prate moj rad. Kolekcionari koji su ga otkrili putem jedne objave. Poruke nepoznatih ljudi koji su u slici vidjeli nešto što im je bilo osobno važno. Takva mi je podrška stigla u trenucima kad mi je najviše trebala. To je dodatna energija koja mi je potrebna da sve uravnotežim.
Ako pokušavate izgraditi svakodnevnu umjetničku praksu, evo što sam naučio. Organizirajte se. Naučite upravljati svojim vremenom, energijom i novcem. Razumijte poslovnu i financijsku stranu, čak i ako vam se u početku čini neugodnom. Izgradite rutinu koja vam odgovara i ustrajte u njoj.
Najvažnije od svega: ne žurite. Ne uspoređujte svoj rad s tuđim.
Ovo je vaš život. Ispunite ga stvarima na koje ćete biti ponosni.
~Jeff
