Radije slušate?
Dodirnite ovdje kako biste sadržaj reproducirali u aplikaciji Substack
Jedna stvar koju sam oduvijek primjećivao u prirodi jest da ništa dugo ne miruje. Drveće se pomiče na vjetru. Svjetlost prelazi preko stijena. Voda se mijenja iz sekunde u sekundu. Bilo da stojim na obali ili hodam šumom, pogled mi se neprestano kreće. Ta stalna pokretljivost nešto je na što obraćam pažnju i upravo to pokušavam prenijeti u svoje slike.
#291 – “Everlasting Bond”, 24” x 24″, Originalna slika Jeffa Dillona
U ateljeu gradim svaku kompoziciju tako da pogled neprestano putuje. Oblici se nadovezuju jedni na druge. Rubovi se zaobljuju. Boja se kreće platnom na način koji oponaša kako se stvari odvijaju u prirodi. Provedem vrijeme prilagođavajući raspored dok se ne pojavi ritam. Nešto što djeluje uravnoteženo, ali živo. Nije riječ o stvaranju savršenog prizora. Riječ je o stvaranju toka. Tada slika počinje dobivati vlastiti život. Kad to osjetim, pronađem koncentraciju i nastavim jasnije. Sve ostalo utihne. Slikam u tišini satima, danima ili tjednima, ponekad ni ne shvaćajući koliko je vremena prošlo.
Ne slikam prema konkretnim sjećanjima. Tražim onu vrstu koncentracije koju osjećam kad sam vani i potpuno prisutan. To je ona smirena svjesnost koju osjetite kad usporite i počnete primjećivati kako se sve uklapa. Tu povezanost, način na koji su svjetlost, krajolik i pokret međusobno povezani, pokušavam unijeti u rad. Manje je riječ o motivu, a više o energiji koja se kreće između njegovih dijelova.
Većina slika dođe do faze u kojoj se čini da ništa ne funkcionira. Oblici djeluju pogrešno, boje se nadmeću umjesto da se nadopunjuju, a cijela slika počinje djelovati nemirno. Stalno prilagođavam linije, mijenjam ravnotežu i dodajem slojeve dok se kompozicija ne počne povezivati. Ta srednja faza uvijek je najneizvjesnija. Tada se javlja sumnja i može biti frustrirajuće. Ali naučio sam da ne stanem na tome. Završavam svako djelo koje započnem, čak i kad nisam siguran kamo vodi. U gotovo svakom slučaju osjećaj dovršenosti pojavi se tek na kraju. Tada napokon mogu vidjeti čemu je slika cijelo vrijeme težila.
#279 – “Weathering Life’s Storms”, 20″ x 40″, Originalna slika Jeffa Dillona
Kad sam tek počeo slikati, crnim sam linijama definirao sve. To mi je pomoglo razumjeti strukturu i prostor. Bio je to način da rastavim stvari i ponovno ih sastavim. S vremenom se to promijenilo. Danas se linije stapaju sa slikom ili se potpuno povlače, ovisno o tome što djelo zahtijeva. Ponekad su linije snažne i promišljene. Drugi put potpuno nestanu, zamijenjene promjenama tona ili teksture. Prepuštam slici da vodi tu odluku.
Otkad sam se prije tri godine počeo baviti slikanjem puno radno vrijeme, imam prostora posvetiti se slojevitijim i promišljenijim radovima. Tempo se nije ubrzao, ali dubina jest. Radim na većim platnima, gradim složenije kompozicije i provodim više vremena razvijajući svaku ideju. To vrijeme u ateljeu oblikovalo je način na koji se moj stil razvijao. Nije riječ o tome da proizvedem više, nego da svakom djelu pristupim s većom koncentracijom i namjerom. Puštam da se rad razvija vlastitim tempom, a taj je prostor učinio slike snažnijima.
Kad ljudi stanu pred moje radove, nadam se da će osjetiti istu tihu koncentraciju koju osjećam dok sam u prirodi. Želim da osjete pokret, povezanost svih elemenata. Nisu to samo drveće, stijene i nebo. Riječ je o tome kako su svi povezani, kako se oslanjaju jedni na druge i kreću kao jedno. To mi je najvažnije. Kad mi gledatelj kaže da ima osjećaj kao da je bio ondje, čak i ako nije, znam da je slika ispunila svoju svrhu.
Dok slikam, nema zadanog puta. Ono što počne kao jasna ideja može se promijeniti na pola puta. Neke se odluke odmah čine ispravnima. Drugima treba vremena. Ponovno ću obrađivati neki dio iznova i iznova dok se pravilno ne uklopi u kompoziciju. To kretanje naprijed-natrag dio je procesa. Rad se mijenja dok napredujem, a ja se prilagođavam zajedno s njim. Naučio sam da ne očekujem da će se razvijati pravocrtno.
#196 – “Grounding”, 30″ x 60″, Originalna slika Jeffa Dillona
Svaka slika donosi vlastiti skup problema koje treba riješiti. Kako se oblici povezuju? Funkcionira li pokret? Održava li se energija preko cijelog platna? To su pitanja koja si postavljam, često duboko u procesu. Završiti djelo ne znači da je sve uredno povezano. To samo znači da sam ga doveo do krajnje granice njegovih mogućnosti.
Taj proces razjašnjavanja stvari, oblikovanja rada, reagiranja na njega i praćenja kamo vodi ono je što ovaj posao čini zanimljivim. Ne slikam kako bih ponavljao nešto što sam već napravio. Slikam kako bih otkrio što je moguće unutar svake nove kompozicije.
~Jeff
