Radije slušate?
Dodirnite ovdje za reprodukciju u aplikaciji Substack
Na kraju svake slikarske sesije zastanem. Odmaknem se kako bih provjerio ne samo proporcije ili kompoziciju, već i osjetio što mi djelo uzvraća. Većinu dana u tišini prođem kroz ono što još zahtijeva moju pažnju. Možda je ravnoteža malo narušena ili neku boju treba ublažiti, produbiti ili istaknuti. Ponekad je to samo osjećaj da se nešto na slici još nije sasvim sleglo. To radim svakoga dana sve dok se popis promjena ne počne skraćivati. U nekom trenutku shvatim da prilagodbe koje radim zapravo više ništa ne poboljšavaju. Samo održavaju kist u pokretu.
Tada znam da se približavam kraju.
#286 – Weathered Yet Unbroken, Original Work By Jeff Dillon
Sliku obično ne imenujem sve do samoga kraja. Ako to učinim prerano, imam osjećaj kao da namećem završetak nečemu što se još razvija. Tijekom procesa često sam kritičan prema onome što sam napravio, ne zato da to srušim, već da ostanem iskren prema sebi. Takav mi način razmišljanja pomaže da nastavim učiti. Svaka me slika nečemu nauči, čak i ako ne ispadne onako kako sam je isprva zamislio. To je dio onoga što me svakoga dana vraća slikanju.
Neki slikari govore o opasnosti od pretjeranog rada na slici, ali to nije moje iskustvo. Mnogo sam puta mislio da je slika gotova, ali sam nastavio. Dodatni sati ili dani često bi otkrili nešto neočekivano, ponekad čak i moj najdraži dio. Gotovo mi je uvijek drago što nisam prerano stao.
Ranije u karijeri radio sam brže. Želio sam završiti djelo i prijeći na sljedeću ideju. Uvijek je bilo nečeg novog što sam želio istražiti i osjećao sam stalni poriv da nastavim stvarati. Sada svakoj slici posvećujem više vremena. Podsjećam se da imam cijeli život za slikanje. Djela su postala složenija, a format je često veći. Možda neću dovršiti toliko slika u jednoj godini. Nije da mi je do ranijih djela bilo manje stalo. Jednostavno sam s vremenom više naučio i razvio veće strpljenje. Slike koje sada dovršavam odražavaju taj razvoj.
Ponekad dođem do točke u kojoj ideje s kojima radim počnu prerastati ono što slika može sadržavati. Čak i ako bih još mogao nešto dodati ili doraditi, znam da je vrijeme da krenem dalje. Nije riječ o odustajanju, već o prepoznavanju da bi sljedeća slika mogla biti mjesto za istraživanje tih širih ideja. Neka su djela mogla biti još više razvijena, ali odlučujem ponijeti zamah i naučene lekcije sa sobom. Ne mora se sve razriješiti na jednom platnu.
Obično počinjem od najudaljenije točke percepcije, gradeći pozadinu prije nego što prijeđem na prednji plan. Kada se boje i oblici počnu povezivati, slika počinje pronalaziti svoj ritam. Neka se djela slože lakše od drugih i prirodno prelaze iz jedne faze u sljedeću. Čak i tada ostajem kritičan tijekom cijelog procesa. Taj stalni pritisak pomaže mi da ostanem usredotočen i da se neprestano poboljšavam. To je jednostavno način na koji radim.
Neke su me slike izazvale na način zbog kojeg rastanak s njima djeluje manje kao puštanje djela, a više kao udaljavanje od nečega što sam naporno radio kako bih prevladao. Nije riječ o vlasništvu. Riječ je o onome kroz što sam prošao da bih ih dovršio. U njima je sadržano iskustvo borbe i proboja, a ponekad je to teško pustiti. Ali podsjećam se da trebam nastaviti slikati. To je jedini način da nastavim rasti.
Ne težim savršenstvu i ne pokušavam naslikati svijet točno onakvim kakav jest. Tražim osjećaj, život izražen kroz pokret, svjetlost i boju. Izdaleka želim da slika djeluje utemeljeno i uvjerljivo. Ali kako joj se približavate, prizor ustupa mjesto gesti, teksturi i apstrakciji. Tako vidim svijet. Drvo u daljini jedan je oblik, ali izbliza postaje slojevima kore, sjene i detalja. Iluzija ovisi o kontrastu i povjerenju u gledatelja da će u doživljaj unijeti vlastitu percepciju.
Čak i nakon što završim sliku, često prođe neko vrijeme prije nego što je mogu jasno sagledati. Ponekad tek nakon nekoliko tjedana ili mjeseci prepoznam što djelo zapravo sadrži. Kad sam preblizu djelu, usredotočujem se na ono što je moglo biti bolje, a ne na ono što funkcionira.
Kada netko gleda jednu od mojih završenih slika, želim da djeluje živo, ne samo u pokretu preko platna, već i u osjećaju da se vrijeme neprestano mijenja. Želim da pobudi osjećaj da je svijet postojao prije nas i da će postojati nakon nas. Kanadski krajolik neprestano se mijenja. Čak i kada izgleda nepomično, u nebu, vodi i zemlji postoji pokret. Nadam se da će gledateljevo oko nastaviti istraživati, privučeno nečim što prvi put nije primijetilo.
Kada potpišem sliku, ona je gotova. Nikada se ne vraćam kako bih je retuširao ili ponovno oslikao. To je konačna odluka. Bila dobra ili loša, uzimam ono što sam naučio i počinjem nešto novo. Ponekad potpuno promijenim motiv, radi promjene. Drugi put ostanem uz neku temu jer osjećam da još imam nešto reći.
U svakom slučaju, nastavljam. To je ritam kojem vjerujem.
~Jeff
